Nekoliko dana, zapravo od ponovnog bifrendanja sa Babunom na onom tamo fuj puj užas koma njesra fejsbuku, razmišljam o nekom postu. I misli mi se roje u glavi kao pčelice u proletje. Stvarno, kada će te pčelice? 

Dogodi se, zatim, da zaboravim što sam željela napisati.

Je li bitno? Nije. Ovo će ionako pročitati samo nekolicina koja me zna od prije. Nekih ranijih dana. Dok nije bilo... svega.

Ne znam zašto je zamro blog. Ne znam ni zašto ljudi blogere smatraju gikovima.

Ja se ne smatram gikom. No, jesam li uopće blogerica? Nisam? 

Hmmm.

Facebook killed the blog star. Nas, dokone babe, nedohebane kućanice, studente bez pokrića, zaljubljene mangupe - našli smo se na drugoj lokaciji.

Blog, koji je najjednostavniji način kritiziranja društva iz udobnosti svoje fotelje, način širenja svojih misli, misli koje bi najvjerojatnije trebale ostati duboko zakopan, ostao je ... ostao je. Tu je. Tu i tamo google izbaci koji dobar blog. Ili manje dobar.

Koja je ekipa tu bila, uh, stari moj.  Neki novi klinci, obožavatelji tokijo motela i ostalih čudesa, neke nove ljubavi, neke nove ..

Objavila serpentina u 23. veljača 2010 11:10:51 | 3 komentara

I da, tako je tekao moj dosadan život. Tu i tamo u Rijeku, kave, bejbi druženja, pelenaške kratice, razgovori o vegetarijanskoj hrani i budućnosti uzgoja šarenih mahuna na Madagaskaru.

Što se dogodilo? Došlo je proljeće. I planovi. Uvijek nešto planiram za proljeće. To je moja thing.

Cijelu godinu glumim ovcu (a možda to i jesam) i držim se sela svoga. Dobro meni reče sister, batali ti to - robovlasnički odnos će te uhvatiti.

Da skratim priču.

Odlučila sam napraviti mali put. Otići negdje. Na sedam dana. Recimo, kod sestre. U međuvremenu je moja majka imala laganu operaciju i došla je doma. I sve pet, tjedan dana kuham čaj, osmi putujem.

Jedne dosadne, skajpovske večeri pita mene frendica: "Što radiš sljedeći vikend?"

Rekoh joj: a što ja radim svaki vikend i tjedan i mjesec pa tako već dvije godine?

"Ha-ha-ha" reče ona i upita "Ideš s nama u zemlju tamo tamo daleko? Moram čuvat kuću staraca"

I rekoh si, pa ajde, super.

"Kada idemo?"

"Nedjelja."

Šit, ne mogu majku ostaviti samu. Ništa, ostajem u selu i čekam priliku B, odlazak na 7+ dana.

Prvi plan u kojem glumim kufer je propao.

Drugi plan u kojem glumim kufer mi se ne sviđa.

Treći plan u kojem sam aktivni suvozač još nema datum.

Uglavnom, ukoliko jedan od navedenih planova uspije vidimo se kod kuglane u subotu.

Objavila serpentina u 23. ožujak 2009 20:50:19 | 4 komentara

Osjećam PORIV da učinim nešto LIJEPO.

Estetski skladno, rječju neopisivo. Nešto šareno, egzotično, osobito.

Nešto što bi me ispunilo.

Ne znam što.

Ni kako.

Ali osjećam poriv.

I mrzim ovakve dane i ovakve trenutke kada ŽELIM a ne znam što.

Da li da krenem crtati možda? Ne, ne znam.

Fotografirati? Imam loš fotoaparat. Iako je to moja ljubav.

Ekspresno je i dinamično, nisam nikada bila strpljiva.

I dalje osjećam poriv, i želim i moram, ali prvo!

Idem spremiti suđe.

Tko me shvaća, neka digne ruku.

Objavila serpentina u 6. siječanj 2009 21:25:21 | 19 komentara

Odlično je ovo dobva.

Stvano odlično.

Trgovine, ukrasi, pokloni, hrana, veselje, blagdansko ozračje.

Svi su polu-ludi, naravno, svi su uvjereni da je čar Božića u zajedništvu. Jebeš poklone. Oni su tu da bi imali o čemu razgovarati. Ipak smo mi obitelj, nemamo zajedničkih tema. Da se vidi tko ima više i tko je u stanju više otići u minus.

Zrak se trese od uzbuđenja i iščekivanja, pije se, ždere se, smrzava se guzica na Polnoćki i snima se tko je došao, tko nije, tko je pijan a tko trese obližnji grm.

I dođe taj dan. Najradosniji u godini, kažu. Božić.

Svi sjede cijeli dan, gledaju se međusobno i ne izlaze iz kuće jer to nije pristojno. I dođe noć, prođe sve, ništa se nije dogodilo.

Nitko nije blagoslovljen, nitko nije ništa veseliji nego tjedan dana prije. Nitko nema osiguranu budućnost niti pun duh nade.

Često mi se čini da je Božić samo kršćanska verzija Godota.

Dobar provod svima sutra!

Objavila serpentina u 30. prosinac 2008 21:32:45 | 6 komentara

Majka ima četiri sestre.

Nas je četvero.

Mlađa sestra ima dvoje.

Predzadnja sestra ima jednu.

Najmlađa sestra ima dvoje.

Ima nas, definitivno nas ima.

"Na koju sobu misliš?"

"Na bivšu Alanovu, tamo je onda prešla Andrea kada je on otišao na tavan. Ja sam bio sa Bakom u onoj iza, Eva je bila naprijed a pored je bila moja mama."

"Misliš, na bivšu moju, sad je ljubičasta, ona koja glelda prema Paratu?"

"Na onu koja nema balkon."

"Tamo sam i ja bila ,to je sada bivša moja."

"A tko je u bivšoj Matijinoj?"

"Koja je to?"

"Ona bivša mamina i kasnije Andreina mislim."

"To je moja sadašnja."

"A gdje je Eva?"

"U istoj gdje i prije."

Tako zvuči razgovor bratića i sestrične koji su se zadnji put vidjeli pred cca deset godina (omg, starim).

I u različito vrijeme živjeli u istoj kući sa istim ljudima.

Moja mama je zvala njegovu mamu u Njemačku iz Italije. Ne znam što joj je došlo. I ubacio se NikolicaPrikolica u razgovor i rekao da mu se javim na Orkutu. I javila sam mu se.

Onda ga je moja mama opet zvala i  rekla da ode na internet.

Pa me je nazvao. Na fiksni. Klafrali smo skoro tri sata. O sobama, braku, euru, kuni, ludoj susjedi, kako moj drugi bratić nema pojma hrvatski, o frizuri, bivšim lijenim ženama, Tii, zašto sam se ja udala (to svih muči izgleda), o fakultetu, poslovima, plaći...

Rekao je da će doći. Došao bi najradije jučer čini mi se.

živio je u Brazilu par godina pa se je vratio u Njemačku. Zna sedam jezika.

Ali nije imao moj broj. Ni adresu. Ništa.

Kako je svijet velik u krivom trenu. Kada napraviš sranje, ooops odmah se sazna.

čeka buduću da stigne iz Brazila. Nisu se vidjeli godinu dana.

Zgodna je i crna. Bit će hit kad dođe u Crikvu (žalosti).

A tek moj brat!

On i NikolicaPrikolica su bili kao nokat i prst - stalno zajedno. Nikolica je prevodio Matijine "rečenice". Sad se pravi hladan. Kao, drago mu je ali nije lud od sreće. Vjerojatno me radi te ravnodušnosti pita svaka dva mjeseca: Jel ti se što javio Nikola?

Ne znam zašto sam uvijek u centru nekakvog javljanja i slanja obavijesti.

Anyway, ovako izgleda kava sa nama :)

s216.photobucket.com/albums/cc144/kuhachica/

Objavila serpentina u 8. veljača 2008 12:27:02 | 6 komentara

Napokon malo tišine!
Zaspala je. Nećemo stići na paljenje mesopusta.
Pojela sam čokolino.
Znam da se sve promijenilo, na blogu. Znam da su se neki zaljubili, neki odustali, neki preselili, neki nestali, neki zagorili a neki - otišli u klinac sa pisanjem.
Spadam u zadnju kategoriju i - znaš š'a? Nije mi krivo.
Meljem, ubijam slova i gazim riječi o tome koliko Tia ima zuba, koliko joj je dlaka na glavi naraslo i koliko puta prdne prije kakanja. To nikoga ne zanima. A zašto ovo čitaš?
Meljem i serem o Tii jer je trenutn ona moj život. Ujutro se probudim, pogledam osmejak i mislim: koliko imam čistih pelena, što da joj obučem, dali pada kiša, dali će jesti danas, je li usrana, kako je spavala, ima li koji zub viška, je li naučila hrvacku himnu.
I onda skužim da smrdim kao tvor i da je zapravo tek pet, ona spava negdje kod mojih nogu u sjedećem položaju i da brijem.
I tako više manje svake noći.
Ili napravi salto mortale preko mene pa je hvatam za nogu. Ili u kupaoni sa oduševljenjem poleti prema ormaru sa deterdžentima a meni srce stane. Neko jutro je umočila ruku do lakta u vodu s kojom sam prala pod .
Svaki dan je nova prilika za zajebavati majčicu.
 Morali smo inkasirati 600 kn za neka glupa zaštitna vrata da odustane od odlaska u kuhinju. Naravno, još uvijek ide u kuhinju jer se meni ne da zatvarati vrata.
Gladi psa i hrani mačku sa kruhom. Pa sebe.
Sve u svemu, avantura života, avantura života.

Faks? Stoji na mjestu, bila je bolesna i negirala je potrebe za snom. Sad se vraćamo u normalu.

Da me vidite.... nelijep prizor, da, da.

Objavila serpentina u 6. veljača 2008 15:31:17 | 8 komentara

«Ma što god govorili, predivno je biti majka.» -  Umorna i pospana, sa podočnjacima i nedefiniranom frizurom, zaključila sam provirujući preko jakobsice.

Zaista?

«Sa emocionalne strane, to je sukus emocija i razuma koji je zapravo neobjašnjiv. Voliš to bićence, mrziš ga u isto vrijeme, žao ti ga je, ali opet, razmišljaš i o svom životu. Koji je, ruku na srce, neki drugi film. Možda u neko drugo vrijeme, nadaš se, u neko drugo doba ćeš moći opet sjediti cijeli dan pred kompjuterom, ispijati kave i tulumariti cijelu noć.

Sada je tvoj život Ona, pišulja ogromnih očiju i osmijeha koji topi i najledenije. Ona hoće jesti, hoće pusu, hoće zagrljaj, baš najprljaviju igračku staviti u usta, hoće pjevati i plesati u četiri ujutro. A ti bi spavala. Ne ide! Ne ide!

Kada ima upalu grla ili uha budem sva šokirana i iz rukava izvlačim dobre narodne asove tipa čuvarkuće u uho, nezaslađeni čaj od mente i kamilice, lipe, eukaliptusovo eterično ulje, krema za sinuse… svijet mi se počne raspadati. Zatim na Tvu vidim nekakav prilog o djeci rođenoj sa zečjom usnom, genetskim deformacijama, multiplom sklerozom, i budem najsretnija majka na svijetu. Jer je moje dijete zdravo. Curi joj nos i ne  može spavati, ali je zdrava.

I tijekom faza «nećem spavati a neš' ni ti sa mnom» se skuliram jer znam da je sve prolazno – jer je zdrava.

Zdravlje je najveće bogatstvo no to se izgleda ne shvaća dok se ne razmnožimo. Puno se stvari ne shvaća dok se ne razmnožiš. I svoje starce. Mamu. Njezine glupe ideje. I nastojanja.

Ženu koja je izgubila trudnoću, koja je rodila mrtvorođenče. Žene koje su u ratu ostale bez sinova.

Pročitala sam neki citat koji govori o tome kako žene znaju i bol i ljubav u jednom. Ne sjećam se ali me se dojmio. Cijela priča oko poroda je manje važna kada dobijem bezzubi osmjeh i urlanje od veselja kada mi vidi pupak a ja promrljam «cica».

Poludi. Cicomlat mali.

A sad da vas apdejtam.

Čisto kaže CICA, MAMA i TATA.

Puže.

Ima dva zuba.

Ne gleda u križ, to je vel'ka koncentracija

Objavila serpentina u 2. veljača 2008 11:36:55 | 10 komentara

Bilo je to negdje u šestom mjesecu. Počelo se događati. Boljelo je i iritiralo, činilo stvari nervoznima. Žuljalo se sa svačime, gumom, plastikom, štogod nam je došlo pod ruku koristilo je.
A bilo je i vode. Puuuno vode i mjehurića.
Pa je stalo.
Zatim, krajem rujna, ista priča. Ali, sada je već vrijeme, moglo bi.
Opet ništa.
I dođe Božić. Prošlo je već 9 mjeseci, stvarno je krajnje vrijeme.
Nikakvi simptomi, ništa se ne javlja, samo nervoza i panika.
I danas sam osjetila na svojoj bradi. Bez naznaka i bez pompe, uz manjak apetita i smrdljivu kakicu došao je - Tiin prvi zub.

(preuzeto sa http://www.flickr.com/photos/sharynmorrow/25807040/)

Objavila serpentina u 27. prosinac 2007 12:06:04 | 6 komentara

Učinih, načinih, uništih:

Rodila. (najveće dostignuće)

Postala RODA.

Upisala fakultet.

Izgubila Glupačicu.

Skinula kile od trudnoće (i malo više).

Pofarbala sobu u zeleno - žuto.

Upoznala predivne ljude.

Razbila digitalac.

Dobila kameru

Kupili laptop.

Postala brineta.

Dala prvi ispit.

Ispekla prvi kolač u životu.

I zadnje, ali ne manje važno:

preživjela prvu godinu braka bez mrtvih.

 ... sve u svemu... ovo je bila dobra godina.

Objavila serpentina u 26. prosinac 2007 10:47:18 | 4 komentara

Vjerojatno je svaki respektabilni bloger već pisao o tome. Ili nije. Boli me dupence za to.

O sexu i o tome što je zapravo sexy. Što znači sexy? Kad trebama na majici piše sexy. Ili hot. Ma što to, zaboga, znači? Da je ona ekstremno vruća? Pregrijala se brižna pored pećnice? (vjerojatnije u solariju, op.au.)

Ok, utvrdili smo da znam što je seks. Jedna nepoznanica manje.

Ali sexy? To mi ne ide u glavu.

Kao nešto izazovno, što te doslovno provocira da pogledaš bolje. Igra skrivača. Ima, znaš da je tamo, ali ne vidiš pa ti se čini interesantno.

One klasične ženske priče da je «sexy osjećati se ugodno u svom tijelu».

Ili u stilu neponovljivog Ala Bundya: BIG'UNS.

Vel'ko je lijepo.

Yeah.

Što je sexy (hehe) na muškom rodu?
Kosmatost? Maljava prsa? Guza od čelika (pa ti se prstići polome)? Prodorne plave oči?

«Bolimekuraczacijelisvijet» stav prema bitnome i nebitnome?

Ki će ga znat.

Kako su se promijenili standardi ljepote. I to u kratkom roku. Sjetite se Baywatcha i Pamelice.

Za ogromanskim grudima, bez guze, bezdara i za duuuugom platinastom kosom svi su ludili. Doduše, mi curice radi toga što smo bile uvjerene da je to vrhunac ljepote, a ostatak nacije radi određenih atributa. Ne kažem da je to loše, ali se od nas očekuje da si mijenjamo omjer bokova i sturka na prekidač, samo da bi zadovoljile standarde what's hot&what's not.

Danas, ako se ne varam, je pojam ljepote žena a la pješčani sat, tipa Beyonce ili J.Lo.

To je danas kao, sexy. Guza rasna i masna (dokazali su da su djeca žena sa jačim bokovima inteligentnija radi masnoća koje se tamo talože a služe za razvoj mozga fetusa tijekom trudnoće), strukić tanki i grudi jedre.

Ako je to tako, onda sam moderno građena (hallelujah!), a dijete mi je strašno pametno.

Isto tako, ako se ne varam, je u davno doba, kod primitivnih nam predaka isti tip žene bio sexy. Ziher su koristili tu riječ za opisivanje ženskog tijela. Doduše, oni su ipak tolerirali više masnoća, vjerojatno da bi unaprijedili vrstu. Mora da je to to.

Objavila serpentina u 24. prosinac 2007 0:33:01 | 4 komentara

Free Blog Counter